Recenzija Antuna Abramovića

RECENZIJA SV. 3. KNJIGE „OTVORENI PEČATI“ AUTORA TIHOMIRA MIKULIĆA, Zagreb 2011.

Autor Tihomir Mikulić doista je poznat hrvatskoj kulturnoj javnosti. Već nekoliko godina uzbuđuje nas i često zapanjuje njegovo monumentalno djelo „OTVORENI PEČATI“, razmatranja o najstarijoj, tajanstvenoj povijesti Hrvata. Mikulićevo djelo po mnogo čemu je jedinstveno i neponovljivo. Prije svega, autor je hrvatski intelektualac koji po struci nije niti povjesničar, teolog, filozof  ili pak etnolog ili možda lingvist. No, unatoč tomu ili možda baš poradi toga što nije studirao humanističke znanosti on je čovjek s ogromnom erudicijom baš iz nabrojenih znanosti. Njegovo znanje je golemo, njegova erudicija izuzetna, pa se čitatelj s pravom pita odakle mu sve to što je napisao? Mogući odgovor je naravski složen. Prije svega, on ima silnu volju i znatiželju ući u onaj segment povijesti kojega se mnogi povjesničari, optereći načelima struke čuvaju kao žive vatre – paralelne ili duhovne povijesti čovječanstva. Tihomir Mikulić je znatiželjni i poneseni duh kojega se nećete tako lako osloboditi uobičajenim historicističkim frazama tipa: “Pa valjda ti je jasno da se to tako dogodilo?“ ili možda: “O tom pitanju sve je već rečeno!“ On je teškim i složenim povijesnim pitanjima pristupio sa stajališta – „Povijest je otvorena knjiga samo ju treba znati čitati!“ Usuđujem se ustvrditi da Tihomir Mikulić nije „ništa novo otkrio“ (jer ono što se dogodilo ionako ne možemo promijeniti) ali je on otkrio nešto uistinu veliko – pravi smisao prošlih dogođaja. A to znači novo čitanje i tumačenje povijesti. Domašaj toga novog tumačenja je uistinu potresan. Gotovo isto kao kada biste sto puta viđeni pejsaž počeli gledati novim očima – i otkrili biste da o već toliko puta viđenom ne znate zapravo ništa ili znate vrlo malo!

Tihomir Mikulić zapravo nije nikada bio zadovoljan raznolikim i često potpuno oprečnim tumačenjima najstarije povijesti Hrvata, onako kako su ju pisali prije svega hrvatski povjesnici posljednjih stotinu godina. To ne znači da on ne poštuje struku i autoritet – naprotiv on visoko cijeni hrvatske povjesničare koji su pisali prije njega, no on pokušava pisati povijest onako kako se oni nisu usuđivali pisati je. Poznato je kako je hrvatski narod, osobito u posljednjih stotinu godina doživio nekoliko nacionalnih i intelektualnih katastrofa koje je jedva preživio. I nacionalna historiografija doživljavala je te iste katastrofe, jer i povjesničari su samo ljudi koji su dijelili tragičnu sudbinu svoga naroda. Jedni su pokušali pisati povijesti istinito i zbog toga završavali pred streljačkim plotunima ili u kazamatima, jedni su zašutili zauvijek u strahu ili u ogorčenju, dok su neki (a nije ih bilo malo) pisali povijest po ideologijskom diktatu (crvenom ili crnom). Najgori su pak bili oni koji su radi sveučilišne ili znanstvene karijere svjesno i hotimice lagali ili prešućivali bitne povijesne činjenice ili se čak upustili u ideološko ili čak policijsko denunciranje svojih vlastitih kolega. K tomu i mnogim je stranim povjesničarima koji su pisali o Hrvatima iz raznoraznih razloga (ideoloških, religijskih, nacionalnih) bilo
stalo prikriti ili posve uništiti važne povijesne dokaze o postojanju Hrvata na mnogim europskim ili azijskim lokalitetima u prošlim vremenima.

Važno je istaknuti da Tihomira Mikulića ne možemo uklopiti u bilo koju „teoriju o podrijetlu“ Hrvata. On nije pristaša ni „slavenske“ ni „gotske“ ni „iranske“ a niti „autohtone“ „teorije o podrijetlu“ Hrvata (da nabrojimo samo one danas najzastupljenije). On je slobodan i radoznao duh koji ima golemu smjelost (da ne velim drskost) postaviti i „najnemogućije“ hipoteze i onda ih sustavno izložiti kritici na temelju novog čitanja izvora koji su nam dostupni ili onih koje je sam pronašao. On nema straha ni pred kojom ideologijom, nikakvog lažnog respekta ni pred kojom tvrdnjom nekog „svetog spisa“ niti se nekritički klanja pred bilo kojim „znanstvenim autortetom“. I to je njegova golema prednost!

Ono što je Tihomir Mikulić do sada napisao je zapravo enciklopedija o najranijoj povijesti Hrvata – do sada objavljeni opus opseže 1245 stranica, a u pripremi je novi svezak o novom „razumijevanju kršćanstva“ i povijest Hrvata od doseljenja do Pactae Convente! Skribomanija? Nipošto! Treba zaroniti u tu enciklopediju i otkrivati nevjerojatne stvari ne samo o Hrvatima nego i o najstrijoj povijesti Židova, Iranaca, Rimljana, Ilira, Gota, Sarmata, Avara i mnogih drugih naroda s kojima su Hrvati dolazili u doticaj, miješali se genetički, preuzimali ili razmjenjivali religijske i filozofske misli, pravne ili druge običaje, mijenjali nekoliko puta jezik i sl. Mikulićevo je izuzetno otkriće potvrda onog što smo oduvijek znali ali se često puta nismo usudili izreći u „povijesnoj znanosti“ – narod (nacija) je stara kao i samo čovječanstvo. Nema čovjeka bez složenije ili jednostavnije strukture u kojoj se on potvrđuje kao osoba ili kao cjelina. Nacija je organizam (struktura) koja neprestano nastaje,mijenja se i – putuje. Čovjek je, kao i narod kojemu pripada na ovoj Zemlji, hodočasnik. Hrvati su kao i drugi narodi neprestano u nastajanju pri čemu se neprestano mijenjaju duhovno i materijalno. Ako pak povijesne silnice poprime katastrofične oblike narodi nestaju s više ili manje traga u povijesti. Hrvati su u povijesti do sada nekoliko puta trebali nestati s povijesne pozornice. To Mikulić potvrđuje povijesnim podacima prateći povijest Hrvata od Palestine do Prednje Azije, a potom preko Ukrajine do današnje Hrvatske. Nadalje, Mikulić dokazuje (i ne samo za Hrvate) kako u svakom narodu postoji „duhovno središte“ ili „riznica otkrivenog znanja i spoznaja“ koju svaka generacija prenosi onoj idućoj i koja čini jezgru onoga što zovemo tako skliskim izrazima „duh naroda“ koji se kroz stoljeća obogaćuje novim duhovnim sadržajima i prenosi ne samo unutar jednog naroda nego se kulturnim transferom prenosi i u druge narode. Već je Ciceron govorio i pisao kako postoji „Genius populi“ (misleći pri tomu, naravski, na rimski narod) koji se, iako narod može i nestati u vihoru povijesti, prenosi na druge narode kao „Virtus“ – „Vrlina“. Narod jednom začet od Univerzuma zapravo ne umire jer njegov Duh živi. Sve to biva jasno čitajući Mikulićeva razmatranja o povijesti drevnih Hrvata.

Moram ipak reći nekoliko riječi i o Trećem svesku ovog Opusa. Tu je prije svega VII. Dio koji razmatra kretanje Hrvata od Crnog mora do Jadrana. To je veoma dragocjeni dio Opusa u kojem je autor sabrao mnoge podatke do sada neobjavljene u hrvatskoj povjesnici, ili one koji su objavljeni u nama teško dostupnim knjižnicama istočnoslavenskih naroda (Rusa, Poljaka, Ukrajinaca) kao i u armenskim izvorima. Velika vrijednost ovog dijela je i novo čitanje i (dijelom) prijevod toliko važnog izvora cara Porfirogeneta „O upravljanju carstvom“. Prijevod je pokazao kako se (namjerno) krivim čitanjem mogu izvrsno prikriti važne činjenice. Nadalje, ovdje autor razmatra i kontroverznu povijest Velike ili Bijele ili Zakarpatske Hrvatske, države odakle je i najveći dio Hrvata i došao u 7. st. u današnju Hrvatsku.

Slijedi važni VIII. Dio gdje se razmatraju izuzetno važni odnosi Slavena, Hrvata i Gota. U hrvatskoj povjesnici ti su odnošaji izazivali žestoke kontroverze koje su dovodile do pravih ideoloških obračuna pa i smaknuća nekih hrvatskih povjesnika koji se nisu uklapali u prihvaćenu (panslavensku) ideološku matricu. Mikulić filigranski pokazuje i dokazuje interpretacijom činjenica kako su Goti ovladavši Dalmacijom ostavili mnogo toga Hrvatima koji će doći na njihovo mjesto u 7. st. no istodobno nam otkriva kako su Goti već i ranije u južnoukrajinskim stepama bili povezani s Hrvatima koji su u to vrijeme živili u Bijeloj Hrvatskoj. Nije to bila samo povezanost već i rodbinska i plemenska povezanost još od ranijih vremena.

Napokon u IX. Dijelu nastavljajući pisati povijest odnošaja Gota i Hrvata Mikulić naveliko razglaba o tajanstvenom podrijetlu Gota ili kako ih on prepoznaje još u drevnim Gutima ili Medijcima na iranskoj visoravni. U ključnom odlomku IV. autor nam eksplicitno iznosi svoje viđenje povezanosti Guta kao kasnijih Gota i Hrvata. Ukratko, autor smatra da Guti ili Goti nije ime jednog naroda nego više naroda ujedinjenih zajedničkom duhovnom i materijalnom baštinom, a među njima nalazi i Hrvate. Završno, u istom IX. Dijelu autor nam ponavlja svoje zaključke o drevnim Hrvatim/Huritima iz prethodna dva sveska Opusa gdje je razmatrao njihovu povijest. To je ponavljanje bilo potrebno jer se ovdje otkriva završna njegova misao koja u neprekinutom nizu slijedi Hrvate/Hurite od Palestine preko Medije i Harauvatije do Tanaisa te dalje do Zakarpaća i današnje Hrvatske.

Ovdje je od izuzetne važnosti i VI. dio u kojem autor razmatra duhovne posljedice hrvatske drevne povijesti. Temeljem njegova uvida zaključuje kako je hrvatsko ime, a onda i etnonim bilo sustavno prešućivano, negirano dapače i proganjano. Budući da je podrijetlo Hrvata našao u indoiranskim Huritima koji su, po njemu, činili 10 plemena Kraljevstva Izrael, to i njihov tajanstveni nestanak (a uistinu pokušaj istrebljenja i rasipanja) tumači kao odlazak, prije svega Hrvata u jugozapadni Afganistan (gdje će ustrojiti državu Harauvatiju) a dijelom u Mediju odakle će preko Armenije i Tanaisa doći u Zakarpaće i ustrojiti Bijelu Hrvatsku.

Na kraju knjige autor nam nudi svoje novo čitanje genetičkih kodova Hrvata koje je danas jako „u modi“. Raspravlja svoje podatke čitajući veliki dio hrvatskih genetičkih kodova ključem haplogrupe I2. Siguran sam da će ovo novo, i izuzetno kontroverzno čitanje hrvatskih genetičkih kodova izazvati značajnu raspravu. Tim više jer je veoma „moderno“ povezivati duhovnu stvarnost s materijalnom preko genetike što ostaje krajnje kontroverznim čitanjem Univerzuma.

Last but not least, Tihomir Mikulić trotomnim Opusom postaje i ostaje osebujna pojava. Bez njega se u hrvatskoj povjesnici više ne može. Krajnje je vrijeme da se hrvatski povjesnici (znanstvenici) izjasne o Mikulićevom Opusu. Prešućivanje bi bilo ravno veleizdaji.

Temeljem navedenog usuđujem se ustvrditi kako je epohalno djelo Tihomira Mikulića najveći doprinos hrvatskoj historiografiji u posljednjih stotinu godina.

Zagreb, 1.veljače 2012.

Antun Abramović, prof.pov.