DR. ANTUN BAUER: ŠTA “OTVORENI PEČATI” ZNAČE ZA NAŠ NAROD

Kada sam prvi puta čuo i shvatio što se nalazi u “Otvorenim pečatima”, doživio sam tako snažan dojam da se ni više od mjesec dana nakon toga nisam smirio od uzbuđenja shvaćajući šta sve to znači za našu etnogenezu i za našu cjelokupnu egzistenciju. Bilo je to toliko iznenađujuće otkriće nečega o čemu mi stvarno nismo imali pojma.

Šta ova knjiga znači za naš narod? To je ponajprije bogati izvor konkretnih podataka vezanih za našu tradiciju i predstavlja novu valorizaciju svega onoga što je do sada tek djelomično bilo poznato. Ono što mi dosad imamo u našoj literaturi, u našoj naučnoj obradi naše tradicije, o povijesti naroda od kojega potječemo, to je jako, jako malo. Ova je knjiga otkriće i to otkriće na bazi konkretnih povijesnih činjenica. To je ono što bi svaki narod i te kako želio da ima iz toga vremena, a narodi Europe to u toj mjeri, zapravo mislim da nemaju. Podaci i zaključci koje ova knjiga prezentira za nas znače takvo jedno bogatstvo, takav jedan snop činjenica, da na osnovu njih možemo dalje proučavati našu tradiciju. To je bogatstvo kojeg mi dosada nismo imali i koje će i te kako imati reperkusija na našu budućnost.

Ovaj autorov prilog  … bit će sigurno najznačajniji u našoj cijeloj historiografiji. Autor je dao jedan epohalni prikaz ne samo o tome, tko smo i odakle smo, nego je razjasnio najznačajniji dio povijesti Hurita, naroda od koga potječu ne samo Hrvati. Ono što drugi narodi nemaju i što će nam vjerojatno zaviditi puno njih, to je tradicija od 5000 godina koja se može pratiti od tada pa do danas. …. “Otvoreni pečati” u pravom smislu  predstavljaju nacionalnu vrijednost i oni su ono najvrednije od najvrednijeg što do sada u našoj literaturi imademo.

Ono što ova knjiga donosi kao povijesne činjenice naše tradicije, kao osnovni povijesni podatak, biti će od tako presudnog značenja za ono što nas u bližoj i daljnjoj budućnosti čeka. Na tom će se pravcu odvijati i ono što slijedi, a šta neminovno slijedi.

Zaključci koje autor u ovoj knjizi prezentira donose revoluciju koja također znači objektivnu valorizaciju onoga što nam Biblija daje. “Otvoreni pečati” su i te kako pozitivna valorizacija ne samo Biblije, nego cijelog kompleksa činjenica o kojima je riječ, a koji su svedeni u ovoj knjizi na jednu historijsku kritičku osnovu. Tu je dana objektivna valorizacija historijskih zbivanja i kretanja, te opisa događaja iz vremena Patrijarha koje nam donosi Biblija, a koje je autor dešifrirao kao opise konkretnih povijesnih zbivanja i kretanja naroda Hurita, od kojih i Hrvati potječu.

Ovim tekstom i autorovom valorizacijom, Biblija je dobila jedno daleko veće značenje nego što je imala do danas. Biblija, koja je opisujući Patrijarhe uključujući i Mojsija, bila u sferi religijske literature i mita, dobila je ovom knjigom dopunu te sada ima značenje jednog povijesnog teksta. “Otvoreni pečati” daju dokaze za povijesno utemeljenje Biblije i  zapravo su valorizacija svih vrijednosti i značenja onoga što nam Biblija daje.

Autor tu donosi jedno toliko bogatstvo da mu cijela zajednica svijeta mora dati priznanje. Nama je u interesu da to bude prevedeno i da u svjetskim jezicima to dođe u svijet i moramo tražiti od naše vlasti da financira prijevod i to na svim glavnim jezicima Europe.

To je nešto što ni u snu nismo očekivali da će nastavak knjige “Tko su i odakle Hrvati” biti sa tako bogatim rezultatem kao što to autor dao. A to su tako solidno, studijski izrađene analize, sinteze i zaključci, da ih ne može nitko, nitko oboriti. To je ono bitno. “Otvoreni pečati” su jedan takav kapitalni prilog našoj tradiciji, da ljepšeg, bogatijeg i konkretnijeg do sada nitko nije dao ni naslutiti.

Bio sam izneneđen da je jedan čovjek imao energiju za sve to. U knjizi je data ogromna masa podataka, imena, datiranja, analiza, sinteza. Tu je uloženo jako puno truda i sposobnosti i znanja. Bilo je potrebno mnogo različitih sposobnosti da bi se razumjela i  razjasnila Biblija. Jer samo jedna kuraža da se s nečim prodre van to još uvijek ne znači da to s čime se prodire ima jednu objektivnu vrijednost, objektivnu ocjenu. Ali za sve ovo, za sve što autor donosi i kako to autor donosi, ja ne znam drugo nego da mu kažem: Hvala! To je nešto toliko značajno i toliko sadržajno da s ovim autor postaje faktor u nauci, u znanstvenom radu na obradi one teme koja je davno zaboravljena i koju zapravo nitko više ne zna valorizirati.

Za sve što je dao u ovom prilogu našoj historiografiji, dužni smo zahvalnost autoru. Zadužio je naciju. Zaista je zadužio naciju i to ne samo našu, zadužio je Bibliju i  historiografiju onim što nam u ovoj knjizi daje. To što do sada nitko nije, ne samo pokušao napisati nego nije mogao niti naslutiti, autor nam iznosi kao činjenice. Samo taj podatak je dokaz šta to znači za našu i svjetsku historiografiju. To su činjenice koje ne smijemo i ne možemo negirati i ne smijemo napadati. Hvala autoru, od srca mu hvala. …

Objavljivanje ove knjige je van sumnje najznačajniji događaj u cijeloj našoj historiografiji.

(Izvadak iz teksta Recenzije)

U Zagrebu, 17.01.1999.                                    Dr. Antun Bauer

Tri sveska

ANTUN ABRAMOVIĆ: RECENZIJA TROTOMNOG OPUSA „OTVORENI PEČATI“ TIHOMIRA MIKULIĆA

Autor Tihomir Mikulić doista je poznat hrvatskoj kulturnoj javnosti. Već nekoliko godina uzbuđuje nas i često zapanjuje njegovo monumentalno djelo „OTVORENI PEČATI“, razmatranja o najstarijoj, tajanstvenoj povijesti Hrvata. Mikulićevo djelo po mnogo čemu je jedinstveno i neponovljivo. Prije svega, autor je hrvatski intelektualac koji po struci nije niti povjesničar, teolog, filozof  ili pak etnolog ili možda lingvist. No, unatoč tomu ili možda baš poradi toga što nije studirao humanističke znanosti on je čovjek s ogromnom erudicijom baš iz nabrojenih znanosti. Njegovo znanje je golemo, njegova erudicija izuzetna, pa se čitatelj s pravom pita odakle mu sve to što je napisao? Mogući odgovor je naravski složen. Prije svega, on ima silnu volju i znatiželju ući u onaj segment povijesti kojega se mnogi povjesničari, opterećeni načelima struke čuvaju kao žive vatre – paralelne ili duhovne povijesti čovječanstva. Tihomir Mikulić je znatiželjni i poneseni duh kojega se nećete tako lako osloboditi uobičajenim historicističkim frazama tipa: “Pa valjda ti je jasno da se to tako dogodilo?“ ili možda: “O tom pitanju sve je već rečeno!“ On je teškim i složenim povijesnim pitanjima pristupio sa stajališta – „Povijest je otvorena knjiga samo ju treba znati čitati!“ Usuđujem se ustvrditi da Tihomir Mikulić nije „ništa novo otkrio“ (jer ono što se dogodilo ionako ne možemo promijeniti) ali je on otkrio nešto uistinu veliko – pravi smisao prošlih dogođaja. A to znači novo čitanje i tumačenje povijesti. Domašaj toga novog tumačenja je uistinu potresan. Gotovo isto kao kada biste sto puta viđeni pejsaž počeli gledati novim očima – i otkrili biste da o već toliko puta viđenom ne znate zapravo ništa ili znate vrlo malo!

Tihomir Mikulić zapravo nije nikada bio zadovoljan raznolikim i često potpuno oprečnim tumačenjima najstarije povijesti Hrvata, onako kako su ju pisali prije svega hrvatski povjesnici posljednjih stotinu godina. To ne znači da on ne poštuje struku i autoritet – naprotiv on visoko cijeni hrvatske povjesničare koji su pisali prije njega, no on pokušava pisati povijest onako kako se oni nisu usuđivali pisati je. Poznato je kako je hrvatski narod, osobito u posljednjih stotinu godina doživio nekoliko nacionalnih i intelektualnih katastrofa koje je jedva preživio. I nacionalna historiografija doživljavala je te iste katastrofe, jer i povjesničari su samo ljudi koji su dijelili tragičnu sudbinu svoga naroda. Jedni su pokušali pisati povijesti istinito i zbog toga završavali pred streljačkim plotunima ili u kazamatima, jedni su zašutili zauvijek u strahu ili u ogorčenju, dok su neki (a nije ih bilo malo) pisali povijest po ideologijskom diktatu (crvenom ili crnom). Najgori su pak bili oni koji su radi sveučilišne ili znanstvene karijere svjesno i hotimice lagali ili prešućivali bitne povijesne činjenice ili se čak upustili u ideološko ili čak policijsko denunciranje svojih vlastitih kolega. K tomu i mnogim je stranim povjesničarima koji su pisali o Hrvatima iz raznoraznih razloga (ideoloških, religijskih, nacionalnih) bilo stalo prikriti ili posve uništiti važne povijesne dokaze o postojanju Hrvata na mnogim europskim ili azijskim lokalitetima u prošlim vremenima.

Važno je istaknuti da Tihomira Mikulića ne možemo uklopiti u bilo koju „teoriju o podrijetlu“ Hrvata. On nije pristaša ni „slavenske“ ni „gotske“ ni „iranske“ a niti „autohtone“ „teorije o podrijetlu“ Hrvata (da nabrojimo samo one danas najzastupljenije). On je slobodan i radoznao duh koji ima golemu smjelost (da ne velim drskost) postaviti i „najnemogućije“ hipoteze i onda ih sustavno izložiti kritici na temelju novog čitanja izvora koji su nam dostupni ili onih koje je sam pronašao. On nema straha ni pred kojom ideologijom, nikakvog lažnog respekta ni pred kojom tvrdnjom nekog „svetog spisa“ niti se nekritički klanja pred bilo kojim „znanstvenim autortetom“. I to je njegova golema prednost!

Ono što je Tihomir Mikulić do sada napisao je zapravo enciklopedija o najranijoj povijesti Hrvata – do sada objavljeni opus opseže 1245 stranica, a u pripremi je novi svezak o novom „razumijevanju kršćanstva“ i povijest Hrvata od doseljenja do Pactae Convente! Skribomanija? Nipošto! Treba zaroniti u tu enciklopediju i otkrivati nevjerojatne stvari ne samo o Hrvatima nego i o najstarijoj povijesti Židova, Iranaca, Rimljana, Ilira, Gota, Sarmata, Avara i mnogih drugih naroda s kojima su Hrvati dolazili u doticaj, miješali se genetički, preuzimali ili razmjenjivali religijske i filozofske misli, pravne ili druge običaje, mijenjali nekoliko puta jezik i sl. Mikulićevo je izuzetno otkriće potvrda onog što smo oduvijek znali ali se često puta nismo usudili izreći u „povijesnoj znanosti“ – narod (nacija) je stara kao i samo čovječanstvo. Nema čovjeka bez složenije ili jednostavnije strukture u kojoj se on potvrđuje kao osoba ili kao cjelina. Nacija je organizam (struktura) koja neprestano nastaje,mijenja se i – putuje. Čovjek je, kao i narod kojemu pripada na ovoj Zemlji, hodočasnik. Hrvati su kao i drugi narodi neprestano u nastajanju pri čemu se neprestano mijenjaju duhovno i materijalno. Ako pak povijesne silnice poprime katastrofične oblike narodi nestaju s više ili manje traga u povijesti. Hrvati su u povijesti do sada nekoliko puta trebali nestati s povijesne pozornice. To Mikulić potvrđuje povijesnim podacima prateći povijest Hrvata od Palestine do Prednje Azije, a potom preko Ukrajine do današnje Hrvatske. Nadalje, Mikulić dokazuje (i ne samo za Hrvate) kako u svakom narodu postoji „duhovno središte“ ili „riznica otkrivenog znanja i spoznaja“ koju svaka generacija prenosi onoj idućoj i koja čini jezgru onoga što zovemo tako skliskim izrazima „duh naroda“ koji se kroz stoljeća obogaćuje novim duhovnim sadržajima i prenosi ne samo unutar jednog naroda nego se kulturnim transferom prenosi i u druge narode. Već je Ciceron govorio i pisao kako postoji „Genius populi“ (misleći pri tomu, naravski, na rimski narod) koji se, iako narod može i nestati u vihoru povijesti, prenosi na druge narode kao „Virtus“ – „Vrlina“. Narod jednom začet od Univerzuma zapravo ne umire jer njegov Duh živi. Sve to biva jasno čitajući Mikulićeva razmatranja o povijesti drevnih Hrvata.

———————————-

Last but not least, Tihomir Mikulić trotomnim Opusom postaje i ostaje osebujna pojava. Bez njega se u hrvatskoj povjesnici više ne može. Krajnje je vrijeme da se hrvatski povjesnici (znanstvenici) izjasne o Mikulićevom Opusu. Prešućivanje bi bilo ravno veleizdaji.

Temeljem navedenog usuđujem se ustvrditi kako je epohalno djelo Tihomira Mikulića najveći doprinos hrvatskoj historiografiji u posljednjih stotinu godina.

(Izvadak iz teksta Recenzije)

 Zagreb, 1. veljače 2012.

Antun Abramović, prof. pov.Potpis Abramović 2

 

Tri sveska

GLAVNA TEMA I KRATKI SADRŽAJ ”OTVORENIH PEČATA”

GLAVNA TEMA koja se provlači kroz sva tri sveska Otvorenih pečata prvo govori o indoeuropskom narodu Indoarijanaca i Hurita koji su u vrijeme Hamurabija u II. tis.pr.Kr. krenuli s područja Gornjeg Eufrata i osvojili  Stari istok i Egipat te kroz 160 godina vladali na tom cjelokupnom području pod imenim Hiksa. Nakon toga Egipćani su se pobunili protiv njih i istjerali ih iz Egipta na područje današnjeg Izraela kao i na Gornji Eufrat, a zatim je dio faraona XVIII. dinastije protiv njih vodio mnogobrojne ratne kampanje sve do Gornjeg Eufrata. Najznačajniji od tih faraona bili su Tutmozis III. i Amenofis II, od kojih je ovaj drugi s područja današnjeg Izraela odveo mnogobrojne Indoarijance i Hurite kao ratne zarobljenike u Egipat (1 svezak, I. Dio).

Zatim smo usporedbom povijesti Indoarijanaca i Hurita s biblijskim patrijarsima povukli paralele te se vidjelo da narod Indoarijanaca i Hurita i biblijski patrijarsi Abraham, Izak, Jakov i Josip imaju isti put kretanja po Starom istoku i Egiptu, proživljavaju istu sudbinu na istim lokacijama i doživljavaju isti redoslijed događaja. Na temelju toga zaključili smo da je povijest naroda Indoarijanaca i Hurita u Bibliji svedena na nivo pojedinaca i njihovih obiteljii te da je opisana kao povijest navedenih patrijarha, odnosno da biblijski patrijarsi Abraham, Izak, Jakov i Josip personificiraju pojedine etape u povijesti naroda Indoarijanaca i Hurita (1 svezak, II. Dio).

Zatim smo vidjeli da je nakon faraona Amanofisa II. došlo do ponovnog jačanja utjecaja Indoarijanaca i Hurita u Egiptu, no ovog puta to se nije dogodilo zbog osvajanja, nego zbog udaja huritskih princeza za egipaske  faraone, zbog čega su svi ostali faraoni XVIII. dinastije: Tutmozis IV, Amenofis III, Amenofis IV. Ehnaton, Smenkhare, Nefretita, Tutankamon i Aj  imali i egipatske i huritske krvi (1 svezak, III. Dio).

Zatim smo potomke Indoarijanaca i Hurita koje je Amenofis II. kao ratne zarobljenike odveo u Egipat u Bibliji identificirali kao potomke Jakova/Izraela u Egiptu, odnosno kao plemena Izraela u egipatskoj kući ropstva, a Mojsija kao sina faraona Amenofisa III. i huritske princeze Kije, rođenog u Amenofisovom haremu u Amarni.

Kad su jednom plemena Izraela pod Mojsijem izašla van iz Egipta, oni su se vratili u zemlju njihovih očeva. Ta smo plemena Izraela ponovo identificirali kao Indoarijance i Hurite koji su se vratili u zemlju iz koje je  Amenofis II. odveo njihove očeve u Egipat. Također smo došli do zaključka da je od dvanaest plemena Izraela samo Judino pleme bilo semitsko (1 svezak, IV. Dio).

I nadalje smo plemena Izraela uvijek identificirali kao Indoarijance i Hurite koji su na području sjevernog dijela današnjeg Izraela živjeli sve do 722. g.pr.Kr, kada su ih Asirci odveli u asirsko ropstvo na Gornji Eufrat, u Asiriju i raselili po gradovma Medije.

U Judeji je ostalo samo Benjaminovo i Judino pleme, ali su uskoro i oni 587. g.pr.Kr. odvedeni u babilonsko sužanjstvo. Iz babilonskog sužanjstva vratilo se samo oko 50.000 pripadnika Judinog i Benjaminovog plemena, dok se iz asirskog ropstva nitko nije vratio u njihovu staru domovinu. Međutim, jedan dio njih, vjerojatno oni s područja Gornjeg Eufrata imao je oko 585. g.pr.Kr. godine još jednu deportaciju i to u današnji Afganistan (2 svezak, V. Dio).

Ti su Indoarijanci i Huriti na cijelom području Starog istoka i Egipta a naročito na području današnjeg Izraela rasprostranili ornamentiku crveno bijelih polja i pletera, ravnu kapu kao dio njihove narodne nošnje, glazbalo tamburicu i svoje narodno ime Huru, te smo primjetili da su ta obilježja egzistirala na navedenim područjima za vrijeme dok je njihov utjecaj tamo bio jak ili dok su Indoarijanci i Huriti tamo živjeli. Kad su oni jednom otamo otišli, nestalo je i tih obilježja s tih područja. U sklopu toga primjetili smo da se huritsko područje na Gornjem Eufratu u Hamurabijevim zapisima naziva Huru; u hetitskim zapisima ono se zove Huru; u egipatskim zapisima zove se Neharin; u Bibiji ono se naziva Naharajim, Haran i Padan Aram. Također smo primjetili da se područje današnjeg Izraela u egipatskim zapisima naziva Huru ili Kharu, u asirskim Kharia, Bit Khamri, Hu-um-ri, mat Hu-um-ri i Bit Hu-um-ri-a, dok su sami Indoarijanci i Huriti na području današnjeg Izraela ostavili pedesetak toponima Horbat, Horvat, Harvat. Zbog toga smo zakljućili da je to ime u I. tis.pr.Kr. postalo njihovo narodno ime. Također smo zakljućili da su oni svoje narodno ime Horbat, Horvat, Harvat sa sobom donijeli u Afganistan te da se zbog toga južni Afganistan u vrijeme Darija I. oko 519. g.pr.Kr. naziva Harauvatija/Harauvatiš.

Dalje smo se nadovezali na tezu dr. Sakača da su ti Harauvati iz Harauvatije u vrijeme oko Kristova rođenja doselili u Tanais na Crnom moru, a zatim nakon par stoljeća u Hrvatsku na Jadranu (2 svezak, VI. Dio).

Međutim, u 3. svesku došli smo do zaključka da nisu to bili Harauvati iz Harauvatije  koji su oko 200. godine ostavili ime Horohvat u Tanaisu na Crnom moru, nego da su ga ostavili potomci Horbata, Horvata, Harvata koje su Asirci nekada raselili po gradovima Medije, a koji su na područje Crnog mora došli u sklopu Gota. Oni su također u sklopu Istočnih Gota došli na područje današnje Hrvatske na Jadranu u V/VI. stoljeću te su se tu naselili nakon odlaska it Italije 552. godine. Također smo došli do zaključka da su Harauvati iz Harauvatije došli na područje Europe oko 400. godine zajedno sa Slavenima, te da su preko Karpata u Hrvatsku na Jadranu došli u drugoj polovini VI. i na početku VII. stoljeća.

U tako zatvorenom povijesnom krugu vidimo da sve ono što je krasilo Indoarijance i Hurite tj. Horbate, Horvate, Harvate na Starom istoku, Egiptu i Izraelu – narodno  ime, ornamentika crveno bijelih polja i pletera, ravna kapa kao dio njihove narodne nošnje i glazbalo tamburica – krasi i današnje Hrvate. Zbog toga možemo reći da su današnji Hrvati velikim dijelom potomci nekadašnjih Indoarijanaca i Hurita tj. Horbata, Horvata, Harvata iz Izraela tj. potomci deset plemena Izraela (3 svezak, VII-X. Dio).

Taj historijski put naroda Indoarijanaca i Hurita od Gornjeg Eufrata preko područja današnjeg Izraela do Egipta, zatim ponovo preko područja današnjeg Izraela do Gornjeg Eufrata i Afganistana, i na kraju preko Crnog mora i Karpta do Hrvatske na Jadranu, još je bolje obrazložen u odgovarajućim poglavljima svakog od tri sveska Otvorenih pečata na ovoj internetskoj stranici, a najbolje u samim knjigama Otvorenih pečata.

 Tri sveska